20. фебруар 2018

Pogled koji želje zna

Vežbaš strpljenje
Opraštaš mi tuđe dodire
Stihove
Izmaštane svatove

Nismo slušali Dilana
Menjali loše navike
Čitali Politiku
Smišljali imena deci

Možda baš sada pada kiša
Niz Dositejevu ulicu
Neminovnost se prikrada
Dok izgovaraš reči u koje ne verujemo

Pijana od tvog glasa
Od pogleda koji moje želje zna
Ne prepoznajem sutrašnjicu
Raspuštam kosu i ćutim

… iz knjige Stihom govorim

20. јануар 2018

Kad mi dođeš na radost

Kad mi dođeš na radost mašta te pretekla
Vinograd rađa dok tamjan miriše
Čuvam tvoj orden za hrabrost
Jedno drugom svetlimo put
Da nam dani osede zajedno

Kad mi dođeš na radost sve dobije smisao
Godinama udaljen uzdah prepozna moj
Mirišući muške postelje učila sam da prihvatim
Senke svih žena koje nosiš u grudima

Kad mi dođeš na radost onaj si koji se smeje
Koji postoji u traganju mom
Prošene ostalo me je za tebe
Stihom bojim naše sutra
Ona sam koju je lako pripitomiti

… iz knjige Međurečje

15. новембар 2017

Prikrada mi se ljubav

Dok udahnjujem život rečima
Više te osećam
Nego što te vidim

Ne bežim ni od čega
Trčim u susret tebi
Moja si Severnjača

Da mi je da se odmorim
U rukama
Iz kojih miris tamjana se širi

Dala bih ti sve svoje osmehe
Nenapisane stihove
U porti pod tisom
Hajdučku travu bih zasadila

U nedeljna jutra
Lavinom pogleda
Bujicom neizgovorenih reči
Prikrada mi se ljubav

… iz knjige Stihom govorim

7. септембар 2017

Zgužvana samoća

Čekala sam nekoga s tvojim imenom
S kim će zemlja biti premala
Noći prekratke

Već sam videla visoko podignutu jabuku
Svečano postavljenu nedeljnu trpezu
Dukat
Pocepanu košulju

Završilo se a da nije počelo
Umesto razbacanih igračaka
Jedno ništa u grudima
Oduvan maslačak

Umesto postelje s mirisom breskve
Zgužvana samoća

… iz knjige Stihom govorim

31. јануар 2016

Intervju – Start Srbija

Pesnikinja Marijana Pilipović rođena je 1980. godine u Beogradu. Odrasla je u Tripoliju, ali živi i stvara u Beogradu. Vodi porodičnu firmu, ali u slobodno vreme mnogo čita i posećuje kulturna dešavanja, kao i promocije knjiga na kojima je i sama čest gost kao recitator. Odrastanje na severu Afrike, život u Americi i Australiji, u Marijani su probudili želju za novim saznanjima, tako da je ova pesnikinja i istraživačkog duha. Marijanina poezija je objavljivana u mnogim zbornicima i zajedničkim knjigama, a prvu samostalnu zbirku poezije „MEĐUREČJE“, objavila je 2013. godine. Sa divnom pesnikinjom porazgovarali smo o procesu stvaranja poezije, inspiraciji i drugim zanimljivim temama.

START: Marijana, kako su nastali tvoji prvi stihovi?
MARIJANA: Mislila sam da su moji prvi stihovi nastali iz nemoći. Da su iz napuklih osećanja iscurele reči. Danas znam da je to bio blagoslov.
START: U čemu i gde najčešće pronalaziš inspiraciju i postoji li određeno doba dana kada najviše voliš da pišeš?
MARIJANA: Pišem svoje emocije, a njima vreme ništa ne znači i ništa ne može. One ne umeju da gledaju na sat.
START: Zbirku poezije „MEĐUREČJE „objavila si 2013. godine. Koja je glavna poruka koju poezijom šalješ čitaocima?
MARIJANA: Da od nade ne umiru samo oni koji veruju.
START: Imaš li uzore u pisanju, ko je tvoj omiljeni pesnik/pisac?
MARIJANA: U poeziju Vaska Pope zauvek sam zaljubljena. Čitam Vitmena, Ahmatovu, Cvetajevu, Šantića, Bećkovića i Kanjevca. Učila sam o ljudima i životu od svevremenih Andrića, Crnjanskog, Isidore Sekulić i ruskih klasika.
START: Rado si viđen gost na promocijama tvojih kolega po peru i važiš za poetesu čarobnog glasa za kazivanje stihova. Kakvo je iskustvo na promocijama?
MARIJANA: Čast je kada vam kolege ukažu poverenje, ali i radost. Zahvaljujući daru besedništva tuđu poeziju doživljavam silnije. Osećaji su intenzivniji kada kazujući poeziju gledam ljude u oči, kada se emocije i energija razmenjuju.
START: Da li je teško sačuvati individualnost i negovati talenat u savremenom društvu?
MARIJANA: Talenat se oduvek negovao radom. Individualnost na silu, a bez plemenite ideje, pretvara se u zamku egoizma i otuđenosti, ili nam pokaže tamniju stranu svoje suprotnosti. Otuda toliko mladih ljudi koji trudeći se da budu različiti i svoji, liče jedni na druge – otuđeni jedni od drugih. Ulažimo u sebe, stojmo iza svojih reči i dela, pomozimo kad možemo, ne zaboravimo lepo vaspitanje i moralna načela. Ne zaboravimo ni da je umeće pripadanja vrlina, nije slabost nego snaga.
START: Savet za kraj našim čitaocima?
MARIJANA: Čitajte, verujte, volite i praštajte.

 

Razgovor vodila novinarka Marija Radojičić

 

http://www.startsrbija.com/intervju/marijana-pilipovic-pesnikinja.html

22. април 2015

Intervju – Magazin Balkan

Poetesa sa dušom harfe

 

Osetila sam se kao novinar mala, mlada, zelena i uopšte, kao žena „osrednjeg kvaliteta“ kada sam se od Marijanine učenosti, lepote unutrašnje i spoljašnje, snage, talenta, neopisive lakoće baratanja rečima kao da u rukama uvek drži staklene klikere, u sebe zagledala i pomisla – Bože, da li sam sposobna da ovakvu veličinu na pravi način predstavim svojim čitaocima?

Marijana Pilipović, poetesa, žena koja čita misli, žena sa dušom harfe i anđeoskim glasom, kao da je čula moje sumnje i dok sam čekala da mi na pitanja odgovori preko društvene mreže (šteta što nismo sele negde kraj reke ili na neko drugo njeno omiljeno mesto) ona je neka moja pitanja i prepravila, ali sa oduševljenjem prihvatila naslov koji sam još unapred smislila jer sam njenu knjigu sa suzama pročitala, slušala gostovanja u emisijama, čitala kritike (te se sasvim složila da je Ona, po mišljenju kritičara, novi Vasko Popa).

Odgovori nadahnuti, puni ljubavi, neke tanane skromnosti i neverovatne snage samo su me bacili u njen svet „bez tačke i zareza, gde misli jedna drugu pretiču, preklapaju se i stapaju, reči pobegle s kanapa pomešaju, ko kost u grlu žuljaju“.

Marijana Pilipović rođena je u Beogradu, septembra 1980. godine. Poezija joj je objavljivana u zbornicima i zajedničkim knjigama. Knjiga „Međurečje“ koja je poslužila kao povod za razgovor njena je prva samostalna knjiga poezije.

Čitajući ovaj intervju osetićete miris mora, jasmina, zvuk zvona, kišu kako udara u oluke i niz ulice se sliva, videćete ženu sa dušom harfe koja spaja reke, ženu koja rukama grli život i srcem piše svoje pesme.
Marijana, u svet poezije ušli ste hrabro, iskreno i setno. „Međurečje“ je Vaša prva samostalna zbirka pesama. Otkrijte nam simboliku ovog naslova.

Poezija je drugo ime Ljubavi. A, kako voleti ako ne iskreno i hrabro? Seta je ženskog roda. Dolazi nakon velikih Ljubavi. Međurečje… Reke reči. Na izvoru brze i neukrotive, nizvodno mirne, slivene u Ljubav. To je moje „Međurečje“.

Listajući knjigu, na trećoj strani, nailazimo na posvetu „Onom koji će doći“. Da li opraštanje od jedne ide u nadu u susret sa drugom ljubavlju?

Osmeh onom koji će doći nije opraštanje od prošlosti, to je Vera u postojanje Ljubavi od postanka sveta do kraja vremena.

U jednoj pesmi otkrivate da je Rusija Vaš san. Volite li da čitate ruske klasike i imate li omiljenog pisca?

Rusija kao večita inspiracija, kao metafora, kao uspomene. Verujem i neophodna lektira. Od staroruske književnosti koja se uglavnom bavila religijskim temama (žitija svetih), preko zlatnog doba ruske književnost (19. vek) i glasa Puškina i velikana svetskog romana Tolstoja i Dostojevskog, do 20. veka i Jesenjina, Cvetajeve, Ahmatove, avangardnog Majakovskog.

Budući da ste detinjstvo proveli u Libiji (Afrika), koliko je Beograd topao za Vaš duh? Zašto ste ga na kraju izabrali za život? Opišite nam taj put.

Odrastala sam na severu Afrike uz miris mora i jasmina. Libija je moja zemlja, zemlja bezbrižnog detinjstva, puna ljubavi, dobrih ljudi, istorije i netaknute lepote. A, Beograd? Beograd je Dunav, doručak u restoranu Ruski car, bioskop Jadran, Velike stepenice, bašta hotela Moskva, košava, vožnja bicikla na Adi, letnje večeri na terasi Narodnog pozorišta, Košutnjačka šuma, poslednji bombondžija, ručak u Proleću, Kula Sibinjanin Janka, zvuk zvona Saborne crkve, ratluk s divljom pomorandžom, crni dud na Čuburi, antikvarne knjige na Bajlonijevoj pijaci, kiša niz Dositejevu ulicu, nedeljna jutra na Kosančićevom vencu, pogled sa 23. sprata Beograđanke, pečeni kesten, prekrivač što se deli, treća klupa od Venecije, Bogojavljenska želja, Noć knjige, miris tamjana, Despotova kapija, poljubac pred pozorištem, Vrbica…

U jednoj svojoj pesmi kažete „Tvoje prazne reči padaju u mene“ Da li je žena u ljubavi naivna i ima li ljubavi „na oprezu“?

Žena koja veruje nije naivna. Ona voli, hrabra je. Izdrži i prazne reči, odboluje i oprosti. I dalje veruje u Ljubav.

Da li biste nam rekli neke svoje stihove za koje ste posebno vezani?

„Trebaju mi mali bosi tabani da lupkaju o pod
Oči boje morske trave
Pospane
Pesma mi treba i uspavanka
Grančice i zvončić na Vrbicu“

„Ne zovi me bivšim imenima
Nisi ti meni bio bilo ko
Ne pitaj
To više nema veze s tobom

Nemam nikoga da me ne voli
Sve je u redu“

Kritičari Vas upoređuju sa Vaskom Popom. Da li i Vi uočavate sličnost? Imate li uzora i koje pesnike rado čitate?

Veliki kompliment za koji ne smem reći da sam ga zaslužila. Ne lažne skromnosti radi, nego zato što je takvo poređenje zalog za moje buduće delovanje u književnom svetu. Poeziji pomenutog Vaska Pope uvek se vraćam, čitam i poeziju Volt Vitmena, Rakitića, Vite Nikolića, Raše Livade, Miljkovića, Pere Zubca, Dragomira Brajkovića, Bećkovića, Šantića, Desanke Maksimović, Kanjevca…

Na jednom mestu Gospodu zahvaljujete na daru. Smatrate li da svaki čovek od Gospoda nosi dar?

Gospod je svakome dao onoliko koliko može da ponese. I sreće i tuge. Težinu krsta i lepotu darova.

Šta Vas inspiriše da pišete? Da li je to samo ljubav ili se nekada zagledate u ozelenelo drvo i napišete pesmu o njemu ili nečemu trećem?

Pišem svoje emocije. U formi slobodnog stiha, bez interpunkcije, savremenim jezikom, a duboko promišljajući prepričavam život.

Pripremate li novu zbirku i smemo li da znamo kakav naziv će imati, budući da je naziv „Međurečje“ unelo divnu simboliku?

U pripremi je moja nova knjiga poezije. Ona će ispričati svoju priču.

 

Sa Marijaninom zbirkom pesama „Međurečje“ upoznajte se ovde – https://www.marijanapilipovic.rs/ – Uživaćete!
Razgovarala: Katarina Despotović/ Magazin Balkan

http://www.magazinbalkan.com/vesti/c46_kultura/4404_marijana-pilipovic-poetesa-sa-dusom-harfe–/

14. јануар 2015

Intervju. Avlija – portal za kulturu, književnost i društvene teme

Bez zabluda ne bismo shvatili smisao, punoću i vrednost života

 

U jednoj svojoj pesmi pitate se šta je jedno zbogom naspram ljubavi. Jeste li našli odgovor?

– Zaljubljenoj, a ostavljenoj Ženi mnogo je. Ali, ništa je jednom zbogom naspram Ljubavi koja je od zrna Istine proklijala u nama. Samo u onima koji veruju to zrno rađa mirisni cvet. I plod. Za večnost.

Pesnik i ljubav, iluzija i stvarnost, život ili zabluda, u vašim pesmama.

– Pesnik bez ljubavi nije pesnik. On ne postoji. Stvarnost bez malo iluzije obična je. Nema dara za umetnost. A, bez zabluda ne bismo shvatili smisao, punoću i vrednost života koji nam je darovan. Bez iluzija ili zabluda koje ne moraju nužno biti loše, već su i ono što nas menja na bolje, moja poezija ne bi umela tako jasno i istinito govoriti o životu, dok bi bez ljubavi presahla.

Vaša prva knjiga je „Međurečje”. Ima li između reči praznine ili se između reči nalazi viši smisao postojanja za vas? 

– Moje „Međurečje” je između reka reči koje se slivaju u Ljubav. Samo oni koji umeju čitati između redova saznaće najveće istine. Između redova pesme, klasika, novinskog članka, grafita, govora političara, komšijskog razgovora, izjave ljubavi, Svetog pisma.

Volite da recitujete svoje pesme. Znači li to da neko drugi ne bi mogao autentično da prenese vašu misao i emociju na slušaoce?

– Na promociji knjige „Međurečje” u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda moje stihove kazivala je i glumica Pozorišta na Terazijama Ivana Popović. Svakako da školovana glumica svojom interpretacijom tuđe pesme može tačno preneti misao ili poruku, verujem i emociju autora. Ali, ako autor stihova ima i dar besedništva u njegovu emociju slušalac će poverovati. Imam sreću da često na književnim večerima kazujem svoje ili stihove kolega. Neverovatna je energija koju osećam dok kazujući stihove gledam ljude u oči ili vidim ženu koja plače. To su neprocenjivi trenuci u kojima srećem duše nalik svojoj. A, to je blagoslov.

Kažete u pesmi da sve dođe onome ko zna da čeka. Šta ste sve lepo vi dočekali u književnom smislu?

– Verujem da sve ono što nam pripada po Božjem promislu, sudbini ili u šta god da verujemo dođe onome ko ume da čeka. Nije lako naučiti se smirenju, umeti čekati. Ponekad nestrpljivi hrlimo u privid sreće plašeći se da prava ili velika sreća neće doći ili da će doći prekasno.

Šta za vas predstavlja čitalac vaših pesama?

– Dok pišem to je moje. Kada je pesma objavljena, ona više nije moja. Da, to je i dalje moja emocija, moja stvarnost, moj život, moja poruka. Ali, svaki čitalac doživeće tu emociju svojim srcem, preoblikovaće je tako da mu bude taman, da mu bude bliska. Biće i onih koje neće dotaći. Poštujem čitaoce, zato im ne objašnjavam svoju poeziju, ne objašnjavam šta je pesnik hteo da kaže. Ono što je želeo pesnik je i rekao. Dešavalo se da u razgovoru sa čitaocima zaključim da tumače moju poeziju na drugačiji način od onoga kako sam osećala ili želela da kažem, ali naučila sam da im dam slobodu. Naučila sam i da je to najveće bogatstvo poezije.

Često pišete o onima koji ne umiru od nade.

– Od nade ne umiru samo oni koji veruju.

Udar kritičara na vašu poeziju i Vaš stav.

– Na samom početku književnog stvaralaštva mene je u entuzijazmu podržao cenjeni gospodin Petar V. Arbutina, urednik i književni kritičar. Imala sam sreću da je gdin. Arbutina napisao recenziju za moju prvu knjigu poezije. On ne kritikuje, on savetuje i to mi pomaže da napredujem. Moja iskustva sa književnom kritikom pozitivna su. Lično mi imponuje, ali i veoma obavezuje to što se oni koji su u književnim krugovima cenjeni pohvalno izražavaju o mojoj poeziji. Više prikaza knjige „Međurečje” objavljeno je u elektronskim i štampanim časopisima, a posebno sam ponosna na prikaz objavljen u Književnim novinama, glasilu Udruženja književnika Srbije. Moj stav je da je svaka dobronamerna kritika dobrodošla. Jedino tako možemo napredovati. Samo od tapšanja po ramenu ne biva se bolji. U književnosti, kao i u životu, nije jedino važno šta vam se kaže, nego i ko vam kaže. Prihvatam i pozitivnu i negativnu kritiku onih koje cenim i kao ljude i kao književnike.

Koji svoj stih posebno volite s razlogom?

– „Nemam nikoga da me ne voli / Sve je u redu”

Napisali ste „Sve što ljubav može, to i sme”. Da li i u poeziji?

– Mnogo češće i više u poeziji nego u životu.

Dug je put od pesnika do Pesnika; od književnika do Književnika. Važno je da znamo gde smo na tom putu. Da nas slatkorečivost ne ponese, niti samoljublje u brzom koraku saplete.

 

Razgovor vodio Dragan Stodić.

 

http://www.avlija.me/intervju/dragan-stodic-razgovor-sa-pjesnikinjom-marijanom-pilipovic

 

Стране:«12