22. април 2015

Intervju – Magazin Balkan

Poetesa sa dušom harfe

 

Osetila sam se kao novinar mala, mlada, zelena i uopšte, kao žena „osrednjeg kvaliteta“ kada sam se od Marijanine učenosti, lepote unutrašnje i spoljašnje, snage, talenta, neopisive lakoće baratanja rečima kao da u rukama uvek drži staklene klikere, u sebe zagledala i pomisla – Bože, da li sam sposobna da ovakvu veličinu na pravi način predstavim svojim čitaocima?

Marijana Pilipović, poetesa, žena koja čita misli, žena sa dušom harfe i anđeoskim glasom, kao da je čula moje sumnje i dok sam čekala da mi na pitanja odgovori preko društvene mreže (šteta što nismo sele negde kraj reke ili na neko drugo njeno omiljeno mesto) ona je neka moja pitanja i prepravila, ali sa oduševljenjem prihvatila naslov koji sam još unapred smislila jer sam njenu knjigu sa suzama pročitala, slušala gostovanja u emisijama, čitala kritike (te se sasvim složila da je Ona, po mišljenju kritičara, novi Vasko Popa).

Odgovori nadahnuti, puni ljubavi, neke tanane skromnosti i neverovatne snage samo su me bacili u njen svet „bez tačke i zareza, gde misli jedna drugu pretiču, preklapaju se i stapaju, reči pobegle s kanapa pomešaju, ko kost u grlu žuljaju“.

Marijana Pilipović rođena je u Beogradu, septembra 1980. godine. Poezija joj je objavljivana u zbornicima i zajedničkim knjigama. Knjiga „Međurečje“ koja je poslužila kao povod za razgovor njena je prva samostalna knjiga poezije.

Čitajući ovaj intervju osetićete miris mora, jasmina, zvuk zvona, kišu kako udara u oluke i niz ulice se sliva, videćete ženu sa dušom harfe koja spaja reke, ženu koja rukama grli život i srcem piše svoje pesme.
Marijana, u svet poezije ušli ste hrabro, iskreno i setno. „Međurečje“ je Vaša prva samostalna zbirka pesama. Otkrijte nam simboliku ovog naslova.

Poezija je drugo ime Ljubavi. A, kako voleti ako ne iskreno i hrabro? Seta je ženskog roda. Dolazi nakon velikih Ljubavi. Međurečje… Reke reči. Na izvoru brze i neukrotive, nizvodno mirne, slivene u Ljubav. To je moje „Međurečje“.

Listajući knjigu, na trećoj strani, nailazimo na posvetu „Onom koji će doći“. Da li opraštanje od jedne ide u nadu u susret sa drugom ljubavlju?

Osmeh onom koji će doći nije opraštanje od prošlosti, to je Vera u postojanje Ljubavi od postanka sveta do kraja vremena.

U jednoj pesmi otkrivate da je Rusija Vaš san. Volite li da čitate ruske klasike i imate li omiljenog pisca?

Rusija kao večita inspiracija, kao metafora, kao uspomene. Verujem i neophodna lektira. Od staroruske književnosti koja se uglavnom bavila religijskim temama (žitija svetih), preko zlatnog doba ruske književnost (19. vek) i glasa Puškina i velikana svetskog romana Tolstoja i Dostojevskog, do 20. veka i Jesenjina, Cvetajeve, Ahmatove, avangardnog Majakovskog.

Budući da ste detinjstvo proveli u Libiji (Afrika), koliko je Beograd topao za Vaš duh? Zašto ste ga na kraju izabrali za život? Opišite nam taj put.

Odrastala sam na severu Afrike uz miris mora i jasmina. Libija je moja zemlja, zemlja bezbrižnog detinjstva, puna ljubavi, dobrih ljudi, istorije i netaknute lepote. A, Beograd? Beograd je Dunav, doručak u restoranu Ruski car, bioskop Jadran, Velike stepenice, bašta hotela Moskva, košava, vožnja bicikla na Adi, letnje večeri na terasi Narodnog pozorišta, Košutnjačka šuma, poslednji bombondžija, ručak u Proleću, Kula Sibinjanin Janka, zvuk zvona Saborne crkve, ratluk s divljom pomorandžom, crni dud na Čuburi, antikvarne knjige na Bajlonijevoj pijaci, kiša niz Dositejevu ulicu, nedeljna jutra na Kosančićevom vencu, pogled sa 23. sprata Beograđanke, pečeni kesten, prekrivač što se deli, treća klupa od Venecije, Bogojavljenska želja, Noć knjige, miris tamjana, Despotova kapija, poljubac pred pozorištem, Vrbica…

U jednoj svojoj pesmi kažete „Tvoje prazne reči padaju u mene“ Da li je žena u ljubavi naivna i ima li ljubavi „na oprezu“?

Žena koja veruje nije naivna. Ona voli, hrabra je. Izdrži i prazne reči, odboluje i oprosti. I dalje veruje u Ljubav.

Da li biste nam rekli neke svoje stihove za koje ste posebno vezani?

„Trebaju mi mali bosi tabani da lupkaju o pod
Oči boje morske trave
Pospane
Pesma mi treba i uspavanka
Grančice i zvončić na Vrbicu“

„Ne zovi me bivšim imenima
Nisi ti meni bio bilo ko
Ne pitaj
To više nema veze s tobom

Nemam nikoga da me ne voli
Sve je u redu“

Kritičari Vas upoređuju sa Vaskom Popom. Da li i Vi uočavate sličnost? Imate li uzora i koje pesnike rado čitate?

Veliki kompliment za koji ne smem reći da sam ga zaslužila. Ne lažne skromnosti radi, nego zato što je takvo poređenje zalog za moje buduće delovanje u književnom svetu. Poeziji pomenutog Vaska Pope uvek se vraćam, čitam i poeziju Volt Vitmena, Rakitića, Vite Nikolića, Raše Livade, Miljkovića, Pere Zubca, Dragomira Brajkovića, Bećkovića, Šantića, Desanke Maksimović, Kanjevca…

Na jednom mestu Gospodu zahvaljujete na daru. Smatrate li da svaki čovek od Gospoda nosi dar?

Gospod je svakome dao onoliko koliko može da ponese. I sreće i tuge. Težinu krsta i lepotu darova.

Šta Vas inspiriše da pišete? Da li je to samo ljubav ili se nekada zagledate u ozelenelo drvo i napišete pesmu o njemu ili nečemu trećem?

Pišem svoje emocije. U formi slobodnog stiha, bez interpunkcije, savremenim jezikom, a duboko promišljajući prepričavam život.

Pripremate li novu zbirku i smemo li da znamo kakav naziv će imati, budući da je naziv „Međurečje“ unelo divnu simboliku?

U pripremi je moja nova knjiga poezije. Ona će ispričati svoju priču.

 

Sa Marijaninom zbirkom pesama „Međurečje“ upoznajte se ovde – https://www.marijanapilipovic.rs/ – Uživaćete!
Razgovarala: Katarina Despotović/ Magazin Balkan

http://www.magazinbalkan.com/vesti/c46_kultura/4404_marijana-pilipovic-poetesa-sa-dusom-harfe–/